Saveti

Samoobrazovanje uz lutalaštvo i filozofiju hodanja

Autor: Valentina Branković, portal SamoObrazovanje.rs

Jedna zen poslovica glasi otprilike ovako:

„Oni koji imaju pet godina mogu razumeti, ali oni koji imaju osamdeset to ne mogu.“

Rešenje ove zagonetke je trezvenost, razboritost, svesnost (mindfulness) – ono što usvajamo u ovom trenutku, bez uobičajenih mentalnih navika.

 

U mnogim istočnjačkim tradicijama koje se bave meditacijom, ovo se stanje postiže hodanjem, isto kao i sedeći. Mnogi učitelji sveta usvojili su ovaj drevni postupak.

Peripatetika u praksi

Antička filozofija je imala divan model obrazovanja koji se zasnivao na peripatetici (grč. peripatetikos – šetati gore dole, od „peri“- „okolo“ +“ patein“- „hodati, koračati“).

Spomenik Aristotelu, Solun
Spomenik Aristotelu, Solun

Aristotelov je običaj bio da drži predavanja dok šeta kroz svoj Licej u Atini.

Njegova deviza je bila: „dok je telo u laganom pokretu, najbolje se uči.“

U engleski jezik i kulturu filosofsko značenje ovog termina kao „osobe koji luta“ ušlo je tek 1560. godine.

Lu, Niče
Niče, desno sa štapom

Fridrih Niče, gotovo fanatičan šetač napisao je:

„sve istinski velike misli su začete u šetnji.“

Niče je planinario i uvek birao teške, strme, kamenite staze. Tako je jačao telo i duh. Iznad Nice, u pitoresknom stenovitom delu obale, 420 metara iznad nivoa mora, nalazi se i „Staza Fridriha Ničea„(Nietzsche Trail). Ranih 1880-tih Niče je tamo živeo neko vreme, u gradiću Eze Bord de Mer (istočna obale Nice) i svakog dana se penjao uskom planinskom stazom. Priča se da je baš tokom ovih strmoglavih uspona, pronašao inspiraciju za treći deo filozofskog dela „Tako je govorio Zaratustra„.

Filozofija hodanja

Frederik Gors (Frédéric Gros) u svom delu „Filozofija hodanja“ tvrdi: hodanje nije sport.

„Hodanje je najbolji način sporog kretanja od bilo kog drugog ikada smišljenog. Ako želite ići brže, ne hodajte. Radite nešto drugo: vozite, kližite, letite.“

Centralno mesto u knjizi posvetio je hodanju u životima Ničea, Remboa, Kanta, Rusoa. Imanuel Kant je šetao u isto vreme svakog dana. Staza kojom je šetao vodi kroz park u Konigsbergu (nekada Pruska, danas Austrija) zove se ‘“Staza mudraca“ (Walk of Wisdom).

Dok hodamo osećaji su intenzivniji, osećamo večnost svega. Naše telo vibrira zajedno sa krajolikom, postajete deo njega.

Lutalaštvo – istorija hodanja

I Rebeka Solnit (Rebecca Solnit), američka autorka, u svom eseju/knjizi „Istorija hodanja” bavi se vezom stvaralaštva i hodanja. Istorija hodanja je (parafraziram) stara koliko i istorija ljudskog roda i, po svojoj tematici, zalazi u polje anatomije, antropologije, arhitekture, baštovanstva, geografije, političke i kulturne istorije, književnosti i seksualnosti, religijskih studija. I ona se osvrće na najznačajnije šetače u istoriji i prozi. Rebeka Solnit je u knjizi profilirala šetnje književnih likova kao što su Vilijam Vordsvort, Džejn Ostin i mnogi drugi.

Čarls DikensČarls Dikens je bio drugačiji od ostalih šetača. On se opredelio za hodanje u urbanoj sredini. Jedan je od prvih pisaca koji je pokazao šta sve može da znači hodanje urbanom sredinom: u njegovim romanima ima mnogo detektiva, lupeža, uhoda, ljubavnika. Svi se oni ili traže ili očajnički nekuda beže.

Grad postaje koloplet u kojem ljudi lutaju, skrivaju se i pronalaze. “Da ne mogu da idem brzo i daleko, ja bih eksplodirao”, govorio je Dikens. Voleo je samotne mračne noćne ulice Londona svog vremena.

Virdžinija Vulf hoda ulicom Oksford i postaje deo”velike republikanske vojske anonimnih skitnica”. Njena imaginacija je podstaknuta uličnim detaljima: pločnik, boja zgrada, patuljasta žena koja gleda u izlog, izvori su njenog nadahnuća. Samoća i introspekcija kao beg od ličnog identiteta koji joj je predstavljao opterećenje.

Pati Smit, američka pesnikinja i pevačica, na pitanje kako se priprema pred nastup na sceni, odgovara: „Bazam ulicama nekoliko sati.“ Solnit se sa strašću zauzima za očuvanje mesta i vremena po kojem se može hodati u ovom ubrzanom svetu koji uglavnom koristi prevozna sredstva.

Nekada sam, ne sećam se gde, pročitala sledeću rečenicu: kada nekog čoveka spopadne srdžba, Eskimi imaju običaj da takve emocije iz sebe izbace tako što pešače krajolikom u pravoj liniji, sve dok ne savladaju svoj gnev, te na tom mestu pobodu štap koji će da posvedoči silini odnosno dužini srdžbe.

Kultura hodanja se preobrazila: od egzistencijalnog, filozofskog hodanja, preko aristokratskih šetnji parkovima i vrtovima, usamljeničkih lutanja, hodočašća, stvaralaštva pa ako hoćete i samoobrazovanja.

Ali i do protesta i političkog delovanja.  Danas se, priznajmo, hodanje pretvorilo u jedinicu utrošenog vremena, u fizički napor. Nužno je hodati u našem dobu kada je ono (gotovo u potpunosti) nepotrebno većinu vremena.

Veliki šetači iz prošlosti i sadašnjosti jasno stavljaju do znanja – budite svesni veze hodanja i kreativnog razmišljanja.

Flâneur, čovek koji luta gradom

Klasični šetači, romantični šetači, moderni šetači, svi se slažu – hodanje, taj jednostavni pokret u prostoru i vremenu izuzetno je važan za nas. Tako teško savladamo onaj prvi korak u ranim godinama našeg života, a tako lako zaboravimo koliko nam znači.  Savremena istraživanja potvrđuju: odlazak u šetnju nam može doneti toliko dobrog i blagotvornog.  Šetnja nas može prosvetliti, metaforički, filozofski ili na neki drugi način – šetali mi kroz drevne šume, preko Alpa ili odšetali do prve prodavnice.

Setila sam se ovih dana Džojsovog „Uliksa„. Forma romana „Uliks“ je svojevrsno tumaranje i lutanje Leopolda Bluma po Dablinu. U božićnom izdanju Voga iz 1969. godine, Vladimir Nabokov daje nekoliko saveta profesorima: Koji je najbolji način predavanja “Uliksa” Džejms Džojsa?

Umesto stalnog ponavljanja i podsećanja na Homera, nabrajanja autohtonih i živopisnih naslova poglavlja, profesori bi trebalo da pripreme mape Dablina i da krenu ispresecanim (iz romana jasno naznačenim) rutama Leopolda Bluma i Stivena Dedalusa.“

Sam Nabokov je nacrtao veoma zanimljivu mapu njihovog lutanja:

Nekoliko decenija kasnije, profesor engleskog jezika sa Boston Koledža, Josip Nugent i njegove kolege napravili su Google mapu koja prati lutanja Stivena Dedalusa i Leopolda Bluma, korak po korak. “Društvo Virdžinija Vulf” (The Virginia Woolf Society of Great Britain ) kao i studenti Tehnološkog Instituta Džordžija (Georgia Institute of Technology) uradili su sličnu stvar – rekonstruisali su putanje kuda se kroz London šetala Gospođa Dalovej uz istoimenog romana (“Mrs. Dalloway „).

Postoji još jedan primer iz francuske književnosti.

Koncept besposličara, arhetipskog urbanog lutalice, „flâneur“ je proizašao iz pera najmaštovitijeg dekadentnog pesnika Šarl Bodlera (1821-1867). Bodler karakteriše „flâneura“ kao „gospodina koji luta gradskim ulicama„, ali aktivno učestvuje u gradskom životu. S tim u vezi, neposredno pre Drugog svetskog rata, Valter Benjamin, (Walter Benjamin) nemački jevrejski kritičar i filozof, napisao je: „flâneur je simbol moderne šetnje i ulaska u urbani život. Gradski lutalica koji se kreće kroz gomilu, ali ne gleda šarene stakliće i primamljive izloge. On pronalazi zadovoljstvo promatrajući mnoštvo.

Tako je „flâneur“ je postao važan simbol naučnika, umetnika i pisaca. Koncept se odnosi na „onoga ko šeta kroz grad i posmatra ga„. Ali ta šetnja nije samo fizički pokret, ona je i način filozofskog razmišljanja i način gledanja i osećanja stvari. Šetnja kao takva, ne u žurbi i ne da bismo stigli sa jednog mesta na drugo, već da bismo iskusili urbanu panorama grada, zanimljive uličice i skrivene kutove vredne naše pažnje.

Glavni urednik TT Group

Glavni urednik, administrator i putopisac turističkog portala TT Group.

1 komentar

Kliknite ovde da bi ste komentarisali

Оставите одговор на Alex Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Jer putovanja su sreća

Povežimo se:

Prijavite se na našu mejling listu


Podelite sa prijateljima: