Užice je sedište Zlatiborskog okruga. Okrug je dobio ime po istoimenoj planini južno od grada, koji dostiže visinu od 1496 m. Severno od grada je planina Povlen (1.346 m). Grad se nalazi na nadmorskoj visini od 411 m. Kroz njega protiče reka Đetinja, pritoka Zapadne Morave.
U srednjem veku dolaze slovenska plemena, a potom i Srbi iz Bele Srbije. Oko 1180. godine, veliki župan Stefan Nemanja je Užice pripojio Raškoj, a pre toga nalazilo se u posedu župana Stracimira. Kada je kralj Dragutin abdicirao u korist svog brata Milutina, za sebe je zadržao Zlatibor, Arilje i Užice, i, dobivši od ugarskog kralja Mačvu, stvorio je tzv. Sremsku kraljevinu. Kada je kralj Dragutin umro, ovi krajevi opet su ušli u sastav Srbije. Nakon smrti cara Dušana, Užice je ušlo u posed Vojislava Vojinovića. Posle njegove smrti gradom je ovladao njegov bratanac Nikola Altomanović. Udruženim snagama, knez Lazar i Tvrtko I pobedili su Nikolu Altomanovića, oslepeli ga u Užicu i razvlastili, a njegove posede podelili međusobno. Tom prilikom, Užice je pripalo knezu Lazaru.
Turci su osvojili Užice 1463. godine, i ostali u njemu naredna četiri veka. Od tada je bilo u okviru Beogradskog Pašaluka, sve do 1807. godine, kada su ga tokom Prvog srpskog ustanka oslobodila srpski ustanici.